Draga Enrike, hvala ti što si se javila i odlučila svoje brige podijeliti s nama. Ponekad je teško razgovarati o svojim brigama i zato ti želim reći da sam ponosna na tebe što si nam se odlučila javiti i time pokazala koliko si hrabra. U ovom odgovoru ću ti ponuditi neke ideje za koje se nadam da će ti biti od pomoći. U upitu nam opisuješ kako dobivaš neprimjerene poruke na temelju svog izgleda te kako si u posljednje vrijeme izložena i fizičkom nasilju. Kažeš da ti je teško sve to trpjeti i razumijem da imaš dojam kao da ti ponestaje snage. Opisuješ da te cijela situacija koju proživljavaš dovela do toga da se samoozljeđuješ te bi voljela saznati neke smjernice s kojima bi si mogla pomoći. Ako sam dobro razumjela, kažeš da bi voljela reći roditeljima što se događa, ali strah te njihove reakcije. Iz ovog što si napisala čini mi se da proživljavaš teško razdoblje. Žao mi je zbog toga. Nažalost, baš svatko može postati žrtva bullyinga, odnosno vršnjačkog nasilja, jer vršnjaci koji se nasilno ponašaju obično proizvoljno pronađu nešto na što će se fokusirati – to može biti boja kose, odjeća koju nosiš, dobivanje dobrih ili loših ocjena. Bez obzira na to koju izliku koristili, nasilje nikada nije u redu i ne postoji opravdanje za takvo postupanje. Važno mi je da znaš da ne zaslužuješ da ti se to događa i da nitko nema pravo tako se ponašati prema tebi. Također je važno da upamtiš da nisi kriva za nasilje koji ti se događa. S obzirom na to da primaš poruke, pretpostavljam da to znači da se vršnjačko nasilje odvija i putem interneta, uz to što se odvija i uživo. Voljela bih znati nešto više o tome kakve poruke dobivaš i na koji način se drugi ponašaju fizički nasilno prema tebi. Uz to, napisala si i da se samoozljeđuješ i čini mi se da to radiš jer ne znaš na koji drugi način bi se nosila s osjećajima koje proživljavaš. Samoozljeđivanje je svako namjerno nanošenje boli i štete vlastitom tijelu i obično predstavlja reakciju na stresne i neugodne situacije, odnosno osobe koje se samoozljeđuju suočavaju se s emocionalnom boli s kojom se teško nositi. Kroz samoozljeđivanje tinejdžeri traže emocionalno olakšanje, oslobođenje od tuge ili ljutnje i kontrolu nad vlastitom boli. Zanima me prepoznaješ li neke svoje ideje u ovom opisu. Također, zanima me i koliko često se samoozljeđuješ i na koji način to radiš. Iako samoozljeđivanje može donijeti osjećaj smirivanja i oslobađanja od intenzivnih i bolnih emocija, taj osjećaj je prividan i uvodi u začarani krug samoozljeđivanja te ne pomaže dugoročno. Pitam se što si prije radila u trenucima kada bi se osjećala potišteno, tužno, bespomoćno, ljuto, kao da više ne možeš. Neki mladi slušaju glazbu, crtaju, šeću, voze bicikl, trče, uživaju u kupki, čitaju i slično. Pitam se kako ti se to čini. Ako ti se ništa od toga ne čini kao dobar način za nošenje s emocijama, predlažem ti da sljedeći put kada osjetiš potrebu da se režeš probaj crtati flomasterom po ruci jer crtanje linija flomasterom može ti pomoći da makneš misli i fokusiraš se na nešto drugo što te umiruje. Ponekad ove ideje budu od pomoći i voljela bih čuti kako se tebi čini. Bitno mi je da znaš da se može dogoditi i da ti same tehnike ne pomognu i da je potrebno potražiti stručnu podršku i pomoć kako bi naučila neke druge strategije suočavanja s teškim situacijama i kako bi se počela s vremenom osjećati bolje. Nasilje se može zaustaviti onda kad se povjeriš odraslim osobama jer oni imaju odgovornost zaštititi djecu i poduzeti korake da se nasilje zaustavi. Iz ovog što si napisala vidim da o tome razmišljaš, što je pohvalno. Osobe koje su nasilne ponekad prijete u slučaju kad želiš nekome reći, a to se događa iz straha da se to sazna jer znaju da u tom slučaju mogu biti spriječeni. Brine me što čujem da nasilje traje već neko vrijeme i važno je da to podijeliš s roditeljima. Razumijem da ti pomisao na to može izazvati brigu ili neugodne emocije. Pitam se kakav odnos inače imaš s roditeljima i razgovaraš li s njima o tome što te brine. Predlažem ti da promisliš o svemu što bi im voljela reći i to zapišeš na papir. Neka djeca nam kažu da im to pomogne, a neka umjesto razgovora odluče napisati pismo jer im je to lakše. Isto tako, možeš odabrati mjesto i vrijeme kad ti najviše odgovara da pričaš o tome. Važno mi je da znaš da ti biraš koliko ćeš toga podijeliti s njima i na koji način. Potičem te da, osim situacija u kojima si doživjela nasilje, podijeliš s roditeljima i kako se ti osjećaš te kako to utječe na tebe. Voljela bih ti reći da je njihova uloga da brinu o svojoj djeci i pružaju im ljubav i podršku. Nadam se da će u tvom slučaju biti tako i da će učiniti ono što je potrebno da te zaštite, znaj da to zaslužuješ. Ako tu podršku ne dobiješ od strane roditelja, potičem te da se obratiš psihologu u školi ili nekoj drugoj odrasloj osobi od povjerenja. Voljela bih čuti što misliš o ovim prijedlozima i potičem te da nam se ponovno javiš. Hrabri telefon je tu da ti pruži pomoć i podršku. Možeš se javiti putem e-maila na savjet@hrabritelefon.hr, na chat radnim danom od 15 do 19 sati ili nas nazvati na besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona za djecu na broj 116 111 koja je otvorena svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Na liniji rade educirani savjetovatelji koji su tu da te saslušaju i pruže ti podršku. Puno pozdrava šalje ti, tvoj Hrabri telefon