Bok Ana! Prije svega, željela bih ti reći kako smatram da si vrlo odvažna i da mi je jako drago što si se odlučila javiti. Primjećujem kako tragaš za odgovorom i rješenjem problema i da ovim javljanjem samo pokazuješ kako si spremna raditi na sebi i početi se osjećati bolje. Iz upita koji si poslala primjećujem kako postoji nekoliko različitih stvari koje te muče pa ću pokušati što direktnije odgovoriti na sve. „Moji problemi su poceli nakon druzenja s jakom toksicnim osobama to jest kad sam prestala oni su mi poceli slati poruke vezane uz mog mrtvog oca te izgled, od tada svaki put kad ih vidim na ulici dobijem jaki panicni napad.“ Mnoga istraživanja pokazuju kako su posljedice druženja s „toksičnim“ osobama, odnosno osobama čije nam ponašanje jako škodi, vrlo štetna te da je važno maknuti ih iz naše blizine. Naravno da ukloniti „toksične“ osobe iz naše blizine nikad nije lak zadatak, ali to je nešto bez čega nema napretka. Prema tvojim riječima imam dojam da si ti taj zadatak uspješno odradila te da se više ne družiš s ljudima čije ti ponašanje ne donosi ugodu, već je štetno za tebe. Na tome ti želim čestitati! Uobičajena namjera toksičnih ljudi je da svojim ponašanjima i izjavama ometaju druge u obavljanju njihovih svakodnevnih obveza i zadataka. Također, kroz svoje toksične izjave i manipulacije često nameću drugima negativno razmišljanje o njima samima. Tako se zna dogoditi da zbog poruka koje nam šalju razmišljamo o njima na način da počinjemo o sebi razmišljati na sličan način! Time nam ruše samopouzdanje, zbunjuju nas - počinjemo se pitati u čemu smo to pogriješili da se svaki put nakon susreta s njima osjećamo emocionalno iscrpljeno, umorno, kao da nam je osoba u pola razgovora pritisnula grudi pa ne možemo normalno disati, a mi ne znamo kako se osloboditi toga pritiska. Važno je biti svjestan toga i spreman brzo prepoznati i neutralizirati negativno samopoimanje. Primjerice, kada ti pošalju poruku vezano za izgled, razmisli s kojim ciljem je ona poslana i tko je poslao poruku, koja je bila namjera izgovorenog? Prema tvojoj izjavi, namjera bi bila da te povrijede i da se osjećaš loše. Iako nam toksični ljudi „crpe energiju“, mi im se možemo suprotstaviti jačajući svoju samosvijest te razumijevanjem toga da je toksičnost – agresija. Ona djeluje na nas samo ako mi na to pristanemo, ako povjerujemo u ono što nam toksična osoba govori umjesto da to promatramo kao nešto strano, tuđe, nešto što možemo čuti, ali ne smijemo prihvatiti kao istinito o nama jer mi zapravo znamo pravu istinu. Ono što je moguće učiniti je sljedeće: prijaviti odraslim osobama iz svoje obitelji ili policiji, školskom psihologu ili trećoj osobi od povjerenja poruke koje si dobivala od njih jer su poruke takvog sadržaja grub oblik agresije te je uvijek opravdano i ispravno prijaviti one koji čine takve grube postupke kako bi se oni zaustavili, sankcionirali (kaznili) i time se spriječilo da neka druga osoba, baš poput tebe, bude na isti način povrijeđena. S obzirom da je gubitak voljene osobe, u ovom slučaju tvog oca, težak i traumatičan događaj ne začuđuje činjenica koliko su te takve riječi pogodile pa i uzrokovale panične napadaje. Sasvim je razumljiva tvoja reakcija na susret s nekim tko te je tako grubo i agresivno emocionalno povrijedio. Napadaj panike je zapravo odgovor na neku percipiranu (doživljenu) opasnost - iz tvog prikaza, opasnost da će te ponovo povrijediti. Kad mozak doživi neku situaciju kao opasnost, aktivira stanje „alarma“ u organizmu kako bi se organizam pripremio i suočio s opasnošću i u okviru tog odgovora aktiviraju se različiti organi u organizmu čiji rad primjećujemo preko raznih simptoma (npr. snažni, ubrzani otkucaji srca, znojenje, zujanje u ušima, vrtoglavice, nemogućnost disanja i dr.). Dakle, napadaj panike je stanje alarma zbog neke percipirane opasnosti, odnosno jedan jaki „odgovor napada ili bijega“. Ako usporedimo panične napadaje s metaforom auta, onda možemo reći da je osoba autić, kao onaj iz crtića, koji juri po cestama, čas autocesta, čas seoski puteljak, malo brže, malo sporije... odjednom se počinju paliti lampice (stanje alarma) i autić se prepadne tih signala (simptoma) pa stane pokraj ceste i ne zna kako dalje. Boji se da će prestati funkcionirati ili da će eksplodirati. Međutim, strah je vrlo važna emocija koja nam signalizira da nešto nije u redu i da trebamo biti oprezni (oduprijeti se toksičnim ljudima). „Zna li itko zašto imam takve reakcije i sto bi trebala napraviti da opet mogu hodati ulicama bez straha?“ Točan odgovor za kojim tragaš ne mogu dati, zapravo nije lako odgovoriti na njega. Ono što mogu reći da sasvim sigurno postoji i moguća je budućnost tebe koja korača ulicom i ne osjeća strah već je duboko u sebi ispunjena mirom i sigurnošću. Da bi došla do toga važno je da radiš na svojim „kvarovima, alarmima, simptomima“ da bi se „autić“, odnosno ti, vratila na cestu. U isto vrijeme treba naučiti promijeniti način vožnje - proraditi na slici koju imaš o samoj sebi kako bi u budućnosti vozila što sigurnije, prilagođeno svojim karakteristikama i životnim uvjetima. Drugim riječima, važno je da uložiš vrijeme i svoju energiju u sazrijevanje, rad na vlastitim kvalitetama, vrijednostima, očekivanjima, stavovima, željama. Sve to moguće je kroz psihoterapiju, pa te potičem da javljanje nama bude tvoj prvi korak ka promjeni, dok ćeš svoje sljedeće korake probati usmjeriti na psihoterapiju ili na savjetovanje. Uključenost u rad dnevne bolnice je važna i značajna jer se radi na pojavi i kontroli simptoma, ali je važno raditi i biti usmjeren i na njihove uzroke, koliko god duboko bili te na razvoju i jačanju zdrave ličnosti bez koje nećeš pronaći odgovore za kojima tragaš. Sve to će ti pružiti psihoterapija, odnosno „vratit će taj autić na cestu u njezinu punu brzinu“. Samo hrabro naprijed jer život donosi puno lijepih i sretnih trenutaka i vjerujem da će te traganje za odgovorima odvesti u dobrom smjeru koji će ti pokazati cestu koja vodi u predivne kuteve života. Udruga Pragma